PRIVID
današnji moj dan
čini mi se kao da je vječnost
i kao da sam sva vremena ujedno
i prije svih vremena kao da postojim samo ja
i nikada nije postojalo neko vrijeme
kada nije bilo vremena
mrtvo Risovo polje na kojem čamim
i gledam visoko prema surovoj strani
da moje vrijeme utisne kao pečat
u dušu moju ranjenu i jadnu
goleme kužne biljege sramne
grcam i posrćem u blaženoj tami
a angel dobri vuče me i prema nebu mami
šapatom stidljivim što u krvi mi žari
tako postadoh beskonačna maloča
da je i gubica pseća
od moga tijela veća
pusta maloča spram beskonačnosti svijeta
u prostoru i vremenu sati, dana i godina
odatle slijedit' staze jedna moja
velika briga i nesigurnost cijela
da je domovina ova gradila posmrtna opijela
ljudima odanima posvema
koji Kozmosom ljubavlju kitili su čela
vijencem od svježa cvijeća
da u trenutku vesele spoznaje
od čitavog beskonačnog Kozmosa mjera
postane klonuće i pregnuće od bdijenja
u Kozmosu mi smo plovili u neizvjesnost
i sve nam je izmicalo u bijegu bez kraja
tako smo iščezavali kao efemerni
mikrokozmos mali
jer je u moći Kozmosa vječnog u tami
drugačiji zakon
i vlast koja bijaše od ljudi postrani
hladno vrijeme i velike zime
vihori i oluje
a hladna je i ravnodušna uzročnost
povezivala ljudske duše
i iščeznu slučaj
nego sve što se događalo
i što je prividno bilo nepovezano
bilo je duboko nužno
i golema stranost vladala je kužno
da je ova silna snaga realiteta sila neka
spram koje stoji jedno realno stanje čovjeka
po analogiji za koju kažemo da je privid
trenutak u tom Kozmosu
i jedno proizilaženje iz njega
koje je bilo ništeće proizilaženje
gdje sam u Kozmosu posvema izgubljen
osjećajući njegove beskonačne moći
i kao da me mišljenje ljudi stvarno
depotenciralo do beskonačne maloče
pa čovjek stade da drži Kozmos
kao crni barjak težak i malena čast
koja čovjeka ništi
a koji je čovjek sam.
target=_blank>http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=66873
